O nama

Udruga za pomoć osobama s mentalnom retardacijom (u daljnjem tekstu Udruga) registrirana je 1997.g. i djeluje na području Šibensko-kninske županije. Članovi Udruge su roditelji tj.djeca i mladi s mentalnom retardacijom (nominalni članovi).

U Udrugu su učlanjene stručne osobe, kao i osobe koje volontiraju u Udruzi. 

Osobe koje daju volonterski doprinos udruzi:

Barbara Žižić, dr.stomatologije Mirko Ajdučić, Katarina Ukić, Sandra Radečić, Zdenka Dulibić, Milena Zorčić, Tereza Smolić, Gordana Vrcić, Snježana Lokas, Hana Kulušić, Sanja Stošić, Marijana Renje, Maja Babačić, Josipa Svračak, Rada Trlaja, Vedrana Grgas Bego, Snježana Zdunić, Lidija Ninić, Ljiljana Stamenković, Mario Paić.

 Zaposlenici Udruge Ugovorom o radu:

voditeljica poslova  Sonja Ninić Ševo                          
administrator Ana Oosterhuis Šegedin                               
prof. pedagog Maja Trlaja                                                        
njegovateljica Maja Peran
informatičar Julija Škovrlj
domaćica Danira Borak

Zaposlenici Udruge Ugovorom o djelu:

dipl. soc. radnik Slavica Slavica
medicinska sestra Branka Ninić
vozač Niko Purušić
prof. Nikica Blažević

Sva događanja i promjene u Udruzi započele su 2003.g od kada Udrugu vode roditelji. Udruga broji 46 nominalnih članova (djece različitog stupnja retardacije) od kojih je 21 član uključen u redovne programe Udruge: kreativne radionice i radno rehabilitacijski program.

Organizirati slobodno vrijeme djece i mladih s mentalnom retardacijom je nužno, jer na žalost u našem društvu još uvijek postoje predrasude u odnosu na ovu populaciju, a rezultat su neupućenosti i nedovoljne informiranosti građana. U manjim sredinama to ima za posljedicu da se obitelj koja ima dijete, koje se svojim sposobnostima i zdravstvenim stanjem ne uklapa u prosijek, povlači u okvire vlastitog doma i na taj način još više produbljuje jaz sa zajednicom kojoj živi. Dijete kontaktira s najbližima i njegov radijus kretanja ograničen je na relaciju kuća-ustanova (u dobrom slučaju udruga ili klub gdje mu je kontakt opet ograničen na djecu koja imaju sličan problem).
Uz uspostavljanje rada udruge tj. kluba sa određenim aktivnostima, nužno je učiniti da prostor udruge ne bude izolirani azil, već prostor bez zidova u kojem će cirkulirati ljudi, priče, događanja...
Generacije koje nadolaze po mnogočemu su naprednije (računala, komunikacija, obrazovanje...) i logični slijed bi bio da i njihova razina humanosti bude viša.
Na žalost, izuzetci su oni koji ne zaziru od različitosti.

U nastojanju da odgojimo dijete što je najbolje moguće, često puta zaboravljamo na tu humanu komponentu, a dijete već u najranijoj dobi usvaja modele ponašanja. Dijete treba upoznati da su njegovi sugrađani i oni sa manje mogućnosti, ali i da su oni jednako vrijedni kao i ostali.